Glas iz srca, duše i crkve

Bolna činjenica o kontinuiranom, gotovo svakodnevnu odlasku generacije koja je 1960-ih i 70-ih projektirala same temelje moderne popularne glazbe ovoga je ljeta dobila još jednu tragičnu potvrdu: ostali smo bez Arethe Franklin, jedne od najsofisticiranijih i u svakom pogledu ključnih vokalnih stilistica druge polovice prošloga stoljeća. Odmah poslije smrti, u poplavi izraza poštovanja i sućuti, jedan njezin kolega naglasio je kako je Arethin mezzosopran dolazio iz srca, duše i crkve – i tih nekoliko riječi najpreciznije zaokružuje sliku njezinih početnih umjetničkih namjera, odnosno estetike koja joj je omogućila da se od „kraljice soula“ prometne u jednu od najimpresivnijih pjevačica druge polovice prošloga stoljeća.

Ostali smo bez Arethe Franklin i njezina nezamjenjivog vokala

Premda je na vrhuncu slave postala simbol crne Amerike i vrhunskih vokalnih i pijanističkih stilizacija te hodajuća metafora žanra – soula i rhythm and bluesa – Franklinova je redefinirala i sam pojam vokalne ekspresivnosti u popularnoj glazbi općenito. Njezin glasovni zanos, proizašao iz točke u kojoj se stapaju i sudaraju svjetovno i duhovno, nadahnut će mnoga imena što su došla poslije nje, od Janis Joplin do Amy Winehouse, od Roberte Flack do Cassandre Wilson i Annie Lennox – svaka od njih barem dio vlastita uspjeha duguje „kraljici soula“. Nitko je, bez obzira na talent i vještinu, nije uspio nadvisiti. Ili, kako je jednom prigodom rekao veliki Ray Charles: „Postoje pjevači i pjevačice. I postoji Aretha.“

Najsugestivnije argumente za tu tvrdnju nudi opus što ga je Franklin stvorila 60-ih surađujući s Atlantic Recordsom. Niz klasičnih singlova poput Respect, Chain of Fools, Think,  I Say A Little Prayer, See Saw ili The House That Jack Built (odnosno albuma u rasponu od I Never Loved a Man the Way I Loved You i Lady Soul do Soul 69 i Spirit In The Dark) pokazuju svu raskoš njezina dara. Bez obzira na to surađuje li sa soul postavom iz mitskog studija Muscle Shoals, s iskusnim jazz-glazbenicima ili gospel-zborom, njezina izvedba neusporediva je na svim razinama: improvizacijskoj, tehničkoj te onoj u smislu krajnje eklektične selekcije materijala. Posve je svejedno je li riječ o kakvu klasiku Beatlesa, Raya Charlesa, Eltona Johna, Otisa Reddinga, tandema Simon & Garfunkel, Carole King (treba li još jednom podsjećati na monumentalnu baladu Natural Woman?), ili pak o nekom standardu iz američke tradicionalne pjesmarice: svaki izvornik njezinim će angažmanom biti transponiran u drugu i drukčiju, soul-dimenziju.

Rođena je 25. ožujka 1942. u Memphisu u Tennesseeju, a poput mnogih drugih velikih afroameričkih vokalnih zvijezda, odrasla je uza zvuk crkvene glazbe. Pjevački dar naslijedila je od obaju roditelja, pri čemu posebno valja naglasiti doprinos oca C. L. Franklina (pastora baptističke crkve u Detroitu), koji je uživao ugled nacionalnih razmjera. Aretha i njezine sestre (Carolyn i Erma) odmalena su pjevale u očevoj crkvi, gdje su de facto i počele svoje pjevačke karijere. Najdarovitija, Aretha, prve je snimke zabilježila kao četrnaestogodišnjakinja. Duhovne temelje uskoro je nadogradila sekularnim formama: kotrljajućim funkom, oporim bluesom, jazzom oplahnutim baladama, raznim pop-formama i bjelačkim rock and rollom, oblikujući unikatan, prepoznatljiv, hipersenzibilan stil – agresivan i elastičan istovremeno – poput kakve nezaustavljive, prirodne sile.

Prije negoli je postala „kraljica soula“, Aretha Franklin bila je, kako tvrdi urednik istoimenog kompilacijskog albuma, „kraljica na čekanju“. Manje je poznat podatak da je Berry Gordy još pedesetih bezuspješno pokušao pridobiti Arethu Franklin u okrilje slavne detroitske diskografske kompanije Motown. Kad je napokon potpisala prvi važan diskografski ugovor, bilo je to za Columbia Records zahvaljujući lovcu na talente Johnu Hammondu. No kritičari se većinom slažu u procjeni da za šest godina suradnje s Columbijom nije uspjela dokraja artikulirati vlastiti talent. Unatoč nizu zanimljivih i vrijednih (jazzom obojenih) snimaka i reinterpretacija standarda iz kataloga Velike američke pjesmarice, albumi iz tog razdoblja predstavljaju je u izdanju lišenu pravog stilskog smjera. Tek je suradnja s kućom Atlantic pokrenula kreativni zamašnjak, koji je trajao gotovo do isteka 70-ih.

Ugovor s tom kompanijom otvorio je vrata suradnji s Jerryjem Wexlerom, utjecajnim njujorškim producentom, novinarom i tvorcem kovanice rhythm and blues, koji je jednostavno prepustio Arethi da „bude ono što jest“, pa će se darovita pjevačica i pijanistica na albumu I Never Loved A Man (uvjerljivim kandidatom za najbolje soul-ostvarenje u povijesti žanra), transformirati u nešto mnogo više. U glazbenicu koja će doslovno i u prenesenom značenju preoblikovati lice suvremene pop-kulture. Pritom nije zaboravila svoje gospel-korijene, kojima se vratila na dvostrukom koncertnom izdanju Amazing Grace, snimljenu 1972. uz vrhunsku instrumentalističku postavu i duhovni zbor Southern California Community Choir.

O vitalnosti Arethina opusa iz toga razdoblja doista je izlišno govoriti. Bez nje, soul bi do danas ostao glazba iz geta, a njezine su pjesme promijenili i rock i blues šezdesetih, neprestano plešući i na rubu jazza. Ne slučajno, I Never Loved A Man sadrži i A Change Is Gonna Come – himnu pokreta za ljudska prava 60-ih. Franklinova je izgradila reputaciju afroameričke zvijezde koju prepoznaje publika svih boja kože i vjerskih opredjeljenja, glazbenice koja je osvijestila goruća rasna (a i feministička) pitanja tog ionako burna desetljeća. Iako nikada nije izgubila poziciju pjevačke ikone, njezini radovi iz 80-ih i 90-ih mjestimično su patili od grčevite potrebe za očuvanjem čvrstog priključka sa srednjom r&b i pop-strujom. To joj se, istina, isplatilo na albumu A Rose Is Still A Rose (1998), čiju je naslovnu skladbu napisala Lauryn Hill, tek jedna u nizu njezinih suvremenijih sljedbenica.

No u renesansi „soula stare škole“, kojoj svjedočimo u posljednjih petnaestak godina, mnogi se glazbenici još s razlogom referiraju na njezine klasike iz sredine i druge polovice 60-ih. Općenito, promatrajući iz povijesne perspektive, Arethin utjecaj mnogo je kompleksniji, sveobuhvatniji i razgranatiji nego što se to na prvi pogled može učiniti. Njezine ključne izvedbe objedinjuju iskustva ruralnog juga i detroitskih ulica, nesputanu slobodu i emotivnu predanost, one izviru iz crkvenog ne zaboravljajući svjetovno, u konstantnoj potrazi za univerzalnim i duboko ljudskim.